One koji vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova… (El-Bekare, 277)

Davanje zekata je jedna od pet temeljnih dužnosti – islamskih šarta i veličanstveni ibadet koji ima mnoštvo pozitivnih rezultata za izvršioca i druge, na ovom i na budućem svijetu. Individualna je obaveza svakog muslimana i muslimanke kod kojih se steknu potrebni uvjeti. Kada govori o izvršavanju ove obaveze, Kur’an naglašava da obveznik daje zekat, a Časni Poslanik u svojim uputama naglašava da to treba činiti s draga srca. Na drugoj strani, Uzvišena Knjiga naređuje Poslaniku kao vođi Zajednice da uzme zekat od obveznika, nedvojbeno ukazujući da njegovo prikupljanje i distribucija nisu prepušteni volji pojedinca, makar se radilo o samom davaocu.   Kao jednu od kategorija kojima se usmjerava dio sredstava zekata, Kur’an određuje one koji rade na poslovima njegovog prikupljanja i distribucije, tako da to samo dodatno naglašava institucionalnu dimenziju zekata. Kur’an, dakle, glede zekata upućuje tri instrukcije: obveznicima da izvrše obavezu, a odgovornima da prime zekat i da ga distribuiraju na najbolji način.  Muhammed, a. s., je u svojoj praksi slijedio ove upute i prikupljena sredstva do raspodjele korisnicima držao na posebnom mjestu, utemeljujući na taj način instituciju koja će kasnije bit poznata kao Bejtu malillah, Kuća/prostorija (za čuvanje) Allahovog imetka,  Bejtu mali-l-muslimin, Kuća/prostorija (za čuvanje zajedničkog) imetka muslimana ili skraćeno Bejtu-l-mal, Kuća/prostorija (za čuvanje) imetka, koja je vremenom prerasla u svojevrsni budžet ili ministarstvo finansija, uključujući različite vrste prihoda i korisnika.  Poslanik je u različitim područjima angažirao veliki broj službenika čija je zadaća bila prikupljanje i distribucija zekata i drugih izvornih prihoda Zajednice, po nekima ih je bilo čak 25. Za vrijeme prvih halifa, posebno hazreti Omera, Bejtu-l-mal je dobio svoje prepoznatljive institucionalne okvire. Vremenom je, zbog spleta okolnosti, dolazilo do narušavanja funkcioniranja ustanove Bejtu-l-mala, pa su obveznici, u želji da sa sebe skinu obavezu, direktno davali zekat korisnicima, što je našlo odraza i u fikhskim propisima uleme u tim periodima.  Bejtu-l-mal IZ u BiH je, dakle, povratak izvornim kur’anskim načelima i praksi Allahovog poslanika i dobrih prethodnika. U vremenu i prostoru u kojem živimo, Islamska zajednica je najviši autoritet koji ima legitimno pravo da na sebe preuzme ovu časnu obavezu i ona je vrši odgovorno i transparentno, na zadovoljstvo davalaca zekata i njegovih korisnika. Slični modeli prikupljanja i raspodjele zekata postoje u mnogim muslimanskim državama.  Kur’an široko zacrtava kategorije korisnika, tako da su muslimani u svim vremenima i prostorima svojim promišljanjem nastojali u njih uvrstiti sve one koji se mogu uključiti u širinu Božanske riječi. Tako Bejtu-l-mal ima različite fondove putem kojih se zekat distribuira.

Po načelu javnosti i transparentnosti, za zekat odgovorne ustanove redovno polažu račun pred različitim instancama unutar Zajednice, što čini da i obveznici i korisnici zekata mogu biti sigurni da su ostvareni uzvišeni ciljevi ovog uzvišenog propisa.

Bejtu-l-mal je kuća koju zajednički gradimo, u kojoj i davaoci i korisnici zekata nalaze sigurnost i dostojanstvo. On je dokaz da smo u stanju na organiziran i kontinuiran način brinuti se o Zajednici i pojedincu.