Iskustvo jednog imama u akciji prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal
Piše: Mihnet ef. Mehmedović
Islamska zajednica je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, a posebno od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina do danas, imala više velikih projekata. Ja ih ovom prilikom neću nabrajati, a prema mom mišljenju jedan od najvećih i najvažnijih je odluka o organizovanom prikupljanju zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe Islamske zajednice. Ovakva kvalifikacija ove akcije je iz razloga što su ostali veliki projekti u velikoj mjeri zavisili od uspjeha ove akcije.
Promjene u skladu s vremenom i potrebama
Moje prvo iskustvo sa zekatom i sadekatu-l-fitrom (vitrama) ili vitrovašće, kako se kod nas govorilo, je vezano za moje djetinjstvo. Sjećam se, jednog ramazana, moglo je biti pred Bajram, moj babo, koji je redovno izvršavao vjerske dužnosti, klanjao beš vakat, postio ramazan, iako je u to vrijeme radio teške fizičke poslove, često učio Kur'an, itd., kaže meni: „Hajde, sine, odnesi neni vitre“. Da sad ne ulazimo u to da li je moj babo bio upoznat sa propisima vezanim za sadekatu-l-fitr. Ono zbog čega ovo spominjem je ukazivanje na stanje prije odluke o organizovanom prikupljanju zekata i sadekatu-l-fitra. U to vrijeme bilo je puno onih koji su ovu svoju vjersku obavezu izvršavali na ovakav ili sličan način.
To je moglo biti krajem šezdesetih godina kada je tek počelo organizovano prikupljanje zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe Islamske zajednice, odnosno za medresu, kako se tada govorilo. Kasnije je moj babo počeo donositi nekakve kartončiće koje bi dobio od hodže kad ove vitre dadne za medresu. Kada sam nekoliko godina kasnije počeo redovno ići u džamiju na teravih namaz, imao sam priliku čuti efendiju kako govori džematlijama da zekat i vitre treba davati za medresu i kako je tu najbolje dati.
Kada sam otišao u medresu, poslije završenog prvog razreda, počeo sam ići na ramazanske prakse, a to znači da pored klanjanja teravih namaza, mektebske nastave i ostalih obaveza trebam govoriti i o zekatu i sadekatu-l-fitru. U granicama svojih mogućnosti sam objašnjavao propise vezane za ove vjerske dužnosti i pozivao džematlije da svoj zekat i vitre daju za medresu.
Neke džematlije su davale vitre za medresu, neki su davali nekome u džematu. Bilo je reakcija jer je to bila novina u odnosu na raniji način izvršavanja ovih vjerskih dužnosti.
Sjećam se na jednoj ramazanskoj praksi, pita me jedan džematlija zašto se vitre ne mogu dati pšenicom ili ječmom, kako se uvijek davalo. Ja sam mu objašnjavao da se vitre daju u novcu i da se daje vrijednost dva obroka. Pošto ga nisam uspio ubijediti da ukoliko hoće dati za medresu treba dati u novcu, ne pšenicom ili ječmom, kažem mu ja da može i pšenicom, ali je pitanje ko će to odnijeti u Sarajevo. Ovakvih i sličnih situacija je bilo i kasnije, ali hvala Allahu, dž.š., iz godine u godinu je bilo sve lakše.
Sjećam se također, da smo na jednom seminaru razgovarali o zekatu na sitnu i krupnu stoku. Imami su iznosili svoja iskustva kada je u pitanju davanje zekata na sitnu stoku (ovce). S obzirom na to da se radilo o travničkom kraju, bilo je više džemata u kojima su se ljudi bavili stočarstvom. Tada sam čuo neke imame koji su spominjali slučajeve nekih svojih džematlija koji su imali ovce, a nisu davali zekat, da im se dešavalo da vukovi pojedu po nekoliko ovaca koje su bili dužni dati na ime zekata. Jedan od imama je ispričao kako je jednom džematliji koji je imao veliko stado ovaca govorio kako je on dužan dati zekat i da je to tuđi hakk, na što mu je džematlija rekao da on nema srca dati i da je to puno. Kaže on nama: „Čuli ste da je nedavno na Vlašiću grom ubio veliki broj ovaca?“ Neko reče da je čuo za to. „A znate li čije su ovce?“ Kaže: „Onog mog džematlije što je rekao da on nema srca dati dvije ili tri ovce zekata i da je to puno.“
U ratu, 93. ili 94. godine, bila je preporuka Rijaseta, s obzirom na veliki nedostatak hrane, da se sadekatu-l-fitr daje hranom siromašnim džematlijama. Ja sam pozvao džematlije da daju hranom, a onaj ko hoće može dati u novcu u Bejtu-l-mal. Koliko se sjećam iznos sadekatu-l-fitra je bio 3 marke, a 1 kg brašna u to vrijeme je bio 10-15 maraka. Mali je broj džematlija koji me je pitao koliko treba dati brašna po jednoj osobi. Većina koji su pitali vezano za iznos sadekatu-l-fira su pitali: „Koliko su vitre ove godine?“, misleći, naravno, koliko maraka. Teško je bilo očekivati da oni koji su i sami imali malo hrane daju sadekatu-l-fitr hranom, ali je bilo i kalkulisanja od strane onih koji su bili u nešto boljoj poziciji kada je hrana u pitanju.
Čuvanje organizirane zajednice
Prije desetak godina sam održao hutbu i rekao da je jedino ispravno dati zekat u Bejtu-l-mal. Poslije sam čuo da ima negodovanja od strane nekih džematlija, a bilo je i onih koji su rekli da se ne slažu sa onim što sam rekao. Branio sam ono što sam na hutbi kazao, pozivajući se na stav Islamske zajednice, na šejha Karadavija, govorio kakva je bila praksa Poslanika, s.a.v.s., prvih generacija i sl. Kada sam osjetio neku vrstu nesigurnosti i počeo se pitati jesam li trebao kazati onako kako sam kazao, obratio sam se muftiji Nusret-ef. Abdibegoviću i pitao za njegovo mišljenje, jesam li šta pogriješio.
Tada mi muftija kaže da tako i treba i da nisam ništa pogriješio. Rekao mi je da se to ne odnosi samo na zekat već i sadekatu-l-fitr. Meni je to puno značilo. Na kraju želim kazati da je uloga imama u akciji organizovanog prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra, kao i kurbanskih kožica, u Bejtu-l-mal ogromna i da su imami najzaslužniji što iz godine u godinu imamo sve bolje rezultate.
Na kraju, hvala na prilici da sa vama podijelim svoja iskustva, nadam se, na korist svih nas.
(izlaganje na predramazanskom seminaru imama Muftijstva travničkog, održanog u Bugojnu 22.04.2019. godine)
