„Prvi  muslimani,  ugledajući  se  u  Božijeg  Poslanika  i  njegove  dru­gove  u pravilnom  odnosu  i  shvaćanju  života,  njegovih potreba  i  problema, najozbiljnije  su  i  najispravnije  shvatili  potrebu  materijalnih  dobara  u borbi  na  putu  za  ostvarivanje  islamskih  principa.  Oni  su  to  shvatili  kao prvi  i  najvažniji  imperativ.  Shvaćajući  tako,   i  radeći  u  tome  pravcu, uspjeli  su  da  za  sve  grane  djelatnosti  stvore  solidnu  materijalnu  bazu, odakle  su  mogli  sigurno  da  startuju  na  sve  strane  bez  ikakve  opasnosti. Mi  možemo  ovdje  sa  osobitom  radošću  konstatovati  da  su  i  naši djedovi,  naše  pređe  u  ovim  krajevima  išli  istim  putem  i  bili  inspirisani istim  shvaćanjima.  Ne  može  se  reći  da  su  bili  imalo  škrti,  kada  se  radilo o  općem  dobru.  Veoma  veliki  broj  humanih,  socijalnih,  kulturnih  i  pro­svjetnih  ustanova,  kao  što  su  imareti  (besplatne  kuhinje)  musafirhane, hamami,  biblioteke,  medrese,  kao  i  ogromni  vakufi  za  izdržavanje  tih ustanova,  svjedoci  su  jedne  solidne  materijalne  osnove  za  razvoj  vjer­skog  života.  Naši  stari  su  —  to  se  mora  priznati  —  časno  i  najsavjesnije izvršili  svoju  misiju  na  tom  polju.  Nisu  žalili  kada  se  radilo  o  općem dobru.  Otkidali  su  od  svog  zalogaja  i  davali  za  zajednicu  i  njene  potrebe.

Oni  su  na  taj  način  očuvali  Islam  u  ovim  krajevima  i  taj  sveti  amanet predali  u  naše  ruke“

„Naime, ubiranje  zekata  i  vitara  kao  i  određivanje  fondova  u  koje će  se vršiti  raspodjela  zekata  i  vitara  jeste  društvena  funkcija  koju  je u   ime  društva  vršio  halifa.   Muhammed,   a. s.,   je  preko   određenih  ljudi ubirao  zekat  i  iz  tog  fonda  podmirivao  potrebe  zajednice  koje  su  ozna­čene  u  pomenutom  ajetu.  Ebu  Bekir  je  poveo  rat  protiv  plemena  koja su  poslije  smrti  Muhammeda,  a.s.,  bila  otkazala  davanje  zekata.  Ubiranje zekata  i  vitara  kao  i  njihova  raspodjela  ima,  dakle,  karakter  javne  i  opće službe.  Ne  može  se, prema  tome,  ostaviti  na  volju  obveznika,  da  on  određuje  kome  će  šta  dati. Rečeno  je   ranije,   da  se  prihodi   iz   zekata  i   vitara  mogu   trošiti odnosno   raspoređivati   u  sedam  fondova.   Ko  je  taj   koji  će   odrediti  i ocijeniti  koji  od  tih  sedam  fondova  u datom  vremenu  i  datim  okolnostima ima  prioritet,  je  li  to  ona  osoba  koja  je  dužna  da  dade  ili  neko  drugi? Istakli  smo  da  su  davanja,  ubiranje  i  raspodjela  zekata  i  vitara javne  i  društvene  funkcije.  Razumljivo  je,  sasvim  jasno  i  logično  da  je i određivanje  prioriteta  određenog  fonda  isto  tako  javna  služba,  koju može,  treba  i  mora  da  obavlja  samo  javni  organ.  Konkretno  kod  nas taj  bi  organ  bio  samo  Reis-ul-ulema,  jer  su  na  njega  putem  menšure prešle  određene  prerogative  i  javne  funkcije  koje  je  vršio  halifa.  Među te  funkcije  spada  svakako  i  ova  o  kojoj  govorimo.“

(Raspis  Starješinstva  islamske  vjerske  zajednice  u  SFRJ Sarajevo  o  prikupljanju  zekata  i  sadakai-fitra  u  fond GH  medrese  i  tumačenje  šeriatskog  propisa, Glasnik 7-8-, juli-avgust, 1969, str 353- 363)