„Prvi muslimani, ugledajući se u Božijeg Poslanika i njegove drugove u pravilnom odnosu i shvaćanju života, njegovih potreba i problema, najozbiljnije su i najispravnije shvatili potrebu materijalnih dobara u borbi na putu za ostvarivanje islamskih principa. Oni su to shvatili kao prvi i najvažniji imperativ. Shvaćajući tako, i radeći u tome pravcu, uspjeli su da za sve grane djelatnosti stvore solidnu materijalnu bazu, odakle su mogli sigurno da startuju na sve strane bez ikakve opasnosti. Mi možemo ovdje sa osobitom radošću konstatovati da su i naši djedovi, naše pređe u ovim krajevima išli istim putem i bili inspirisani istim shvaćanjima. Ne može se reći da su bili imalo škrti, kada se radilo o općem dobru. Veoma veliki broj humanih, socijalnih, kulturnih i prosvjetnih ustanova, kao što su imareti (besplatne kuhinje) musafirhane, hamami, biblioteke, medrese, kao i ogromni vakufi za izdržavanje tih ustanova, svjedoci su jedne solidne materijalne osnove za razvoj vjerskog života. Naši stari su — to se mora priznati — časno i najsavjesnije izvršili svoju misiju na tom polju. Nisu žalili kada se radilo o općem dobru. Otkidali su od svog zalogaja i davali za zajednicu i njene potrebe.
Oni su na taj način očuvali Islam u ovim krajevima i taj sveti amanet predali u naše ruke“
„Naime, ubiranje zekata i vitara kao i određivanje fondova u koje će se vršiti raspodjela zekata i vitara jeste društvena funkcija koju je u ime društva vršio halifa. Muhammed, a. s., je preko određenih ljudi ubirao zekat i iz tog fonda podmirivao potrebe zajednice koje su označene u pomenutom ajetu. Ebu Bekir je poveo rat protiv plemena koja su poslije smrti Muhammeda, a.s., bila otkazala davanje zekata. Ubiranje zekata i vitara kao i njihova raspodjela ima, dakle, karakter javne i opće službe. Ne može se, prema tome, ostaviti na volju obveznika, da on određuje kome će šta dati. Rečeno je ranije, da se prihodi iz zekata i vitara mogu trošiti odnosno raspoređivati u sedam fondova. Ko je taj koji će odrediti i ocijeniti koji od tih sedam fondova u datom vremenu i datim okolnostima ima prioritet, je li to ona osoba koja je dužna da dade ili neko drugi? Istakli smo da su davanja, ubiranje i raspodjela zekata i vitara javne i društvene funkcije. Razumljivo je, sasvim jasno i logično da je i određivanje prioriteta određenog fonda isto tako javna služba, koju može, treba i mora da obavlja samo javni organ. Konkretno kod nas taj bi organ bio samo Reis-ul-ulema, jer su na njega putem menšure prešle određene prerogative i javne funkcije koje je vršio halifa. Među te funkcije spada svakako i ova o kojoj govorimo.“
(Raspis Starješinstva islamske vjerske zajednice u SFRJ Sarajevo o prikupljanju zekata i sadakai-fitra u fond GH medrese i tumačenje šeriatskog propisa, Glasnik 7-8-, juli-avgust, 1969, str 353- 363)
